The debut album that started it all.
Ilko Čulić, music journalist of the weekly magazine Nacional, included it in the Top 10 best domestic releases of 2003. The song from the debut album Buena Vista Fight Club spent 10 weeks at number one on the Radio 101 chart. It has been featured on countless compilations and soundtracks over the years.


What the media wrote then:

I'm not sure how seriously this is to be taken, but either way, this is a fascinating down-tempo project, lush but in your face with busy arrangements that make it anything but relaxing.

(www.tamizdat.org)


Super je CD! Reći ću ti uživo jer sutra dolazim u Zgb. Zovem te, a možeš i ti mene, imam roaming. Vidimo se na piću. Luković

(Pero Luković via SMS, 25.08.2003)


'''NO NAME NO FAME "No Name No Fame" (Egoboo.bits)'''
Znatiželjnika koji bi stigao tek na zadnjih dvadesetak minuta prezentacije ovog albuma nitko ne bi mogao uvjeriti da se radi o 100% domaćem proizvodu. "Sampladelia" splitskog programera Mladenu Đikiću pažljivo je usklađena sa standardima koje su kroz zadnjih petnaestak godina postavili britanski i američki majstori sempliranja, od Coldcuta do DJ Shadowa.
Uz pomoć gitarista Branka Vuljana i producenta Tomislava Unušića, koji je demonstrirao vrlo zavidne mogućnosti novouređenog vlastitog studija "Kvako Mekiki", Đikić je priredio najkompletniji album domaće eksperimentalne elektronike nakon Boxerove "Future", a izvrsnom završnicom zaslužio je barem malo pažnje i izvan granica žanra.
**** (četiri zvjezdice)

Ilko Čulić (Nacional, 03.06.2003)


'''NONAME NOFAME: No Name No Fame'''

Iza ovog one-man-band projekta stoji splitski inženjer zvuka Mladen Đikić. E sad, da sam vam ovo pustio prethodno vam svežući povez preko očiju i pritom vas pitao odakle mislite da dolazi muzika iz zvučnika možda biste mi odgovorili da dolazi iz Amerike, Engleske ili Australije, mooožda iz Brazila, s Kube ili iz Bolivije ali nikada, siguran sam, ne biste rekli da je ovo nastalo tu, u Hrvatskoj.
Potcjenjivački status koji obično imamo spram ovih naših balkanskih prostora i onoga što nastaje u studijima i studentskim sobama Zagreba, Beograda, Sarajeva ili Splita nije ništa drugo do čista glupost. Zašto danas, kada je softver za pravljenje muzike dostupan svima, a oprema relativno jeftina, ne bi redovno uživali u pločama ovdašnjih muzičara kao što uživamo u malo ili nimalo kvalitetnijim uradcima Aphex Twina, DJ Shadowa, Coldcuta ili Avalanches?
Kreativnost. To je jedan i jedini mogući razlog zašto je takvo stanje stvari. Govorimo li o Noname Nofame (u daljem teksu NNNF) nje ovdje nimalo ne manjka. Naprotiv, sav vrvi njome.
NNNF je sempladelični cut&paste složenac od isječaka posljednjeg govora Salvadore Allende-a, povika čileanskih revolucionara, recitala ukrajinskih pjesnika, talijanskih govornih vježbi i senegalskih uspavanki uklopljenih u moderno sazvučje trip-hop beatova i chill-house-a. Iako ovako rečeno zvuči bezlično i u najmanju ruku neatraktivno, NNNF leglo je istinskih dragulja ("Loves Music, Loves To Dance", "Buena Vista Fight Club", "Capuccino Break"...) koji bi, da je kakve pravde (i dobrog inostranog izdavača), trebali naći svoje mjesto na nekoj od onih bezbroj chillout kompilacija.

Mirza Gazibegović (www.info.ba Najbolje u 2003, ex-Yu albumi, 3.mjesto)


'''s/t - NO NAME NO FAME'''
Iznimka od pravila da recenziramo samo službeno objavljena izdanja na domaćem tržištu zbog nepostojanja dovoljno intrigantnih zapisa sa demo scene, odaziva se na ime i prezime Mladena Đikića, splitskog inžinjera zvuka i čovjeka koji po principu slaganja lego kockica, sjecka, kopira i gradi komadiće zvukova, tonova i šumova u vrlo zanimljivu i potencijalno itekako lukrativnu cjelinu. Plesnu, napose.
Sve uz pomoć najosnovnije instrumentalno tehničke podrške kombinirane od kompjutera, klavijatura, radio prijemnika, te akustične gitare, zatim vlastitog diskofilskog znanja i mašte, te predosjećaja za ritam i građenje istog iz dosad netipičnih obrazaca, bar na našem tržištu.
Ako bi radove Hrvoja Crnića Boxera lišili prevladavajućeg etno elementa tada bi elektronika kakvom se dotični zabavlja, uz jasna produkcijska ograničenja (koja su u biti isplivala kao prednost, jer s toliko minimalističkom opremom i skučenim uvjetima snimanja ostaviti ovako koherentan i uzbudljiv materijal nameće još interesantnijim pitanje što donosi moguća službena budućnost Autora o čijem je promo CD-u riječ)
Iako se na radi o albumu prerada tuđih djela sve te harme, samplovi i ambijentalne dionice zvuče itekako poznato, što nije opaska vezana za preočite posudbe materijala, već pitkost predstavljenog nesmetano osvaja slušatelja.
Dodatni je plus ležernost kojom Mladen prelazi i lista glazbene stilove od poletnog plesnog broja "Loves Music, Loves To Dance" koji se nameće kao potencijalni hit samo traži dovoljno vještog DJ-a za ubacivanje u redovne plesne programe rijetkih domaćih klubova u presjeku od zagrebačkih Aquariusa, Močvara, Ksetova, do matične mi Kuglane 2.
"Winter Soul (For Lost Souls)" sjajan je trip hop demo komadić sa zanimljivim samplom govora Ruskinje. U "Buena Vista Fight Clubu" kao što samo ime sugerira dotiče se motiva cubane, kao i "Cappucino Break" gdje samba biva presijecana talijanskim jezikom, udaraljkama i pozadinskim drumnbass beatom i trubom, "Funny Haircuts" počinju tribalnim ritmom da bi pred kraj stvari skončale u pomirenju new age simulacije zvukova močvarnih područja i klavirskom dodiru, "Doctor Tinitus" experimentalni je komadić plesne glazbe nastao pod izravnim utjecajem njemačkog kraut rocka od Fausta, Cana, do rodonačelnika Kraftwerka, ali i očitim poznavanjem djela Einstuerzende Neubauten poglavito iz 90.-ih godina prošlog stoljeća kada su im stvari dobile i koherentniju strukturu manje na granici raspada i kakofonije, a više radio friendly.
"12 Hours of Science And Technology" filmski je izvadak za nepostojeći soundtrack.
Već spominjanje ovoliko šarolikih utjecaja i glazbene pop kulture predstavljene na albumu No Name No Fame moglo bi biti dovoljnom referencom agilnijim izdavačima da razmisle kako naći što brži put za preskakanje demo statusa dotičnog autora i elektronskih izdanja odnosne "izdavačke kuće" kakva je egoboo.bits, jer talent je očit, pretpostavke za pomirivanje komercijalnog i originalnog izražaja su zadovoljene, elektronska glazba garnirana na način kako to Mladen radi zasigurno mora imati svoje tržište i na domaćem terenu.
Osobno mogu samo žaliti što nisam odigrao Loto za vrijeme onih rekordnih ponuda i očekivanja dobitka kako bih pokrenuo vlastitu izdavačku kuću i objavio Mladenov album kao jedno od prvih djela. No sudeći prema reakcijama domaćih mi budućih konkurenata diskografa, možda i Mladen dočeka svoj trenutak kada sjednem nasuprot Tarika.
Ovo je javno obećanje. Osim Analene i Karipsa kao duga glasnom rock izričaju, grupe TO JE TO! kao prepoznavanja spoja domaćih Stereo MC`s i Chemical Brosa, 100lica kao mutiranog underground hip hopera, Mladen je elektronska okosnica i za sada jedina domaća demo akvizicija u koju se isplati ulagati nasumce odvojeni kapital.
REALNA CIJENA: 120 kuna

Anđelo Jurkas (DOP magazin, svibanj 2003)


'''NONAME NOFAME "Noname Nofame" (Egoboo.bits)'''
Nonamenofame, je "band" kojeg čine Mladen Đikić, laptop, Midi klavijatura, napuknuta gitara iz četvrtog osnovne, radio prijamnik i kolekcija ploča čije posjedovanje uistinu cool osoba ne bi priznala ni pred posmrtnu pomast. Smješten je u nekoj vlastitoj "slobodnoj zoni" lišenoj generacijskih, tehnoloških i marketinških ograda, zoni zaljubljenika u zvuk kao takav, njegovu sposobnost da utjelovi emociju, prenese poruku i manipulira energijom, neovisno radi li se o recitalu ukrajinske poezije, senegalskim praljama, distorziranom govoru latinoameričkog socijaliste, božićnom muzaku, leleku mongolskog pastira ili SF-soundtracku (ne, ovo ne nabrajam samo iz stilskih razloga).
Iako je u potpunosti nastao na kompjutoru, album nema ništa od aseptičnosti koja se obično vezuje za kompjutorski procesiranu muziku. Inspiraciju za tempo i melodiju nalazi svuda - u pucketanju gramofonske ploče i sinkopiranoj jezičnoj teksturi arapskog radijskog psihologa. Glas na njemu ima veliku, ali ne uvijek i uobičajenu ulogu. Ponekad, on je baza za ritam i pokretačka snaga ("Doctor Tinitus", "And Than There Would Be Only One"). Drugi put nam se, pak, obraća iz bezdana etera, bojajući glazbu svojom bolnom autentičnošću. To se posebno odnosi na "Buena Vista Fight Club" (naslovi pjesama su gotovo savršeni u svojoj išćašenoj slikovitosti) kroz čiju se nježnu akustičnu strukturu probijaju fragmenti mikrofonijom i emocijama ophrvanih posljednjih riječi Salvadorea Allendea.
No čak i kada je riječ o sasvim trivijalnim situacijama, kao što su bezlične konverzacije tipiziranog audio-priručnika za učenje jezika ili pompozna retorika Zvjezdanih staza, glas nije puka dekoracija. Dok dekontekstualizirane plutaju u muzici koja čas eksplodira u gotovo ambijentalnim pejzažima, čas hihoće u vedrim minijaturama, rečenice razgolićuju skrivenu dramu, licemjerje ili ljepotu svoga izvora.
Glazba s ovog beskrajno duhovitog, ne-pozerskog, progresivnog, zabavnog i rijetko kulturno pismenog albuma, može se dakako, koristiti i za ples. Baš kao što se kavijar može koristiti za prekrivanje brojeva na lotu. Može... al' je nekako šteta.

Tamara Visković (Feral Tribune, 04.04.2003)


'''NONAME NOFAME "NONAME NOFAME" Egooboobits'''

Splitski Noname Nofame jedno je od posljednjih izdanja s agilnog nezavisnog izdavača Egoboobits. Uz danas već afirmirani Zvuk Broda, istoimena ploča benda Noname Nofame možda je, za sada, i najatraktivnije izdanje s etikete Egoboobits, no i općenito s male i nejake domaće lo-fi scene. Tim više, jer one-man-band Noname Nofame, čini ga privatni poduzetnik Mladen Đikić, jedna je od rijetkih, možda i jedini, projekt u nas čija je zvučna slika zapravo jedan glazbeni kolaž koji je nastao prema cut&paste načelima. Stoga, album donosi doista raznolike zvučne isječke - govor Salvadora Allendea, povike čileanskih revolucionara, pjevanje mongolskih pastira i senegalskih pralja, dijaloge iz talijanskih govornih vježbi... Posuđeni arhivski zapisi, naravno, ukomponirani su u živu svirku Mladena Đikića kojem su na projektu pomogli gitarist Branko Vuljan i Tomislav Unušić. Svakako, ostvaren rezultat glazbenih entuzijasta je prije svega eksperimentalan, no isto tako glazbeno i maštovit i duhovit, pa ne treba začuditi ukoliko neke kompozicije, poput "Buena Vista Fight Club" i "Cappuccino Break", izbore naklonost i šire slušateljske publike.

Srđan Brajčić (Novi List 18.05.2003)